Jezik

Ljudevit Vukotinović: Jutro na Kalniku

Ljudevit Vukotinović - Jutro na Kalniku

Čovjek ne bi pomislio kako se s njim sudbina igra. Koji je još nedavno visok bio, sad je pao; a koji je daleko bio, sad je blizu. Jučer živ, a danas mrtav. Ali to su sasvim poznate i sto puta opjevane istine; toliko ipak stoji: da se dan današnji nitko ne čudi ničemu, ma što god bilo. Nekad čitali smo u „Nevenu“ da je neko društvo domoljuba Riječkih pohodilo Učku u bližnjoj Istri. U tom društvu, koje sasvim praktičnim načinom poduze expediciu svoju, nalazio se je također dobro opskrbljeni „dapiferorum – magister“ koji je iz košarastog „Cornu – Copiae“ dijelio pečenje, a iz barila točio okrepljujuće kapljice dobroga vina. Tko bi mislio, da isti ovaj puno – zaslužni „dapiferorum – magister“ član bijaše opet jedne takve smele expedicie romantične – ne na Učku – nego na skoro isto tako krasni i strmi „Kalnik“ koji za našu okolicu en miniature predstavlja one ogromne i bi reći, neizmjerne gole planine, koje sve naše Primorje okružuju.

Naše društvo nije bilo veliko, no izabrano i složeno; dapiferorum – magister Riječki zamijenio je ovdje svoju mirovnu čast sa junačkom, on je naime nosio dugu pušku šaranicu, za  sigurnost cijeloga društva; samo šteta – što ni opetovanom narodu nije pošlo za rukom pušku nategnuti, a kamo li izbaciti. Međutim dobrota prostog naroda oko Kalnika jamčila je najbolje za sigurnost našu te nam nije trebalo šaranice, k tome nam gostoljubivost župnika Kalničkog otvori sobe i podrum, gdje smo se odmorili i lijepo okrijepili.

Klisurina Kalnička nije visoka , ne mislim da podpunih 2000 stopa more nadvisuje, ali to, što su oko nje ostala niža brda, zatim brežuljci i ravnice, to dakako čini da se Kalnik nad svim koči i da se sa više strana upravo uzorito pogledu predstavlja.

Na vrhu Kalnika gole su pećine. Prostor na onoj strani, na koju se je moći popeti, može biti 15 do 20 metara dugačak, a 1 do 2 gdje jedva ½ metara širok. Na jednu i drugu stranu je strma stijena do 50 metara visoka. Iz ovog uzvišenog i prozračnog mjesta, što se „belle vue“ nazvati može, ukazuje se oku gledaoca veličanstveni izgled; čovjek ne zna kamo da najprije pogleda, tako ga krasota pojedinih predjela čarom svojim a sve strane vabi. Prema jugu vidiš široko obzorje u kom se vidi na podnožju klisurah selo Kalnik; iže pako sve na okolo ležeća sela i crkve, naime: sv.Ferenc, sv.Peter, sv.Jelena, Guščerovec, grad Križevac, zatim selo Dubovac, Raven, Tkalec, Gradec, Lovrečina, Dubrava, Klošter Ivanić, sv.Bercko, sv.Martin, Bisag, Tri Kralji i sv. Ivan na Zelini. Obzorje ovo tako reći obrubljuje gora Moslavačka, zatim Petrova gora u krajini Banskoj, i gora Zagrebačka. Isto tako ti se oči naslađuju kad pogledaš prema sjeveru. Tu se u daljini vidi lijepa ravnica Varaždinska, štono ju sa sjeverne srane zatvaraju Lutomerski bregovi, na lijevo leži plodno i bogato naše Međimurje, na desno pak ugledaš bregovite predjele romantičnog našeg Zagorja oko Trakoštjana, ponešto bliže  gore Podbelske i Grebenske iznad Novog– Marofa i kamene  gorice , dočim iza njih velika Ivanščica – taj oriaš hrvatskih gorah – gustim i zelenim vijencem šumskim okrunjenu glavu svoju u vis diže.

Odmah za klisurom Kalničkom razastire se šumno prigorje Kalničko sa svojim krasnim i škuro zelenim šumama. Najznamenitija mjesta, koja se tu vide, jesu: gradovi Varaždin i Čakovec, zatim sela, Novi Marof, Mađarevo, Vinica, Nedelišće, itd. Znamenite su također razvaline staroga grada Kalničkoga, koje još i sada u svom tužnom stanju pokazuju nekadašnju veličinu svoju. Razvaline ove leže na strmoj pećini, koja je od svih strana odijeljena tako, da ih je moći obići. Tu se nehotice u čovjeku rađa želja da poviri u prošla ona vremena, kad je grad ovaj jošte bio stan kraljevski, i kad ova sada pusta okolica još puna bijaše života i pozorište većih te znatnih čini – o kojih listine naše još nepisane dogodovštine domaće duboko šute; a prosti narod ništa ne zna pripovijedati o tom što bi gledatelj rado da sazna ovdje. Pastirčad, koja ovuda stada pase, priča: da više puta u sred tamne noći u starom tom gradu svijeće gore, ali kakove su to svijeće i tko ih upaljuje to nitko ne zna, jer čim tko bliže dođe, tih svećah mahom nestaje.

Mi smo nekoliko bilja nabrali, jer je kalnička klisura u botaničkom obziru vrlo znamenita, zatim smo ponešto kamenja nakucali, pa smo se opet uputili kući.

Onim, koji se sa našom zemljom bliže upoznati žele, savjetujem, da Kalničku goru posjete, sigurno da im neće žao biti, što su se ovamo potrudili.