Jezik

Poznati o Kalniku

«A kada pogled skrene niz obronke», kako je zapisao Kukuljević, «stoje od nepamtećih vremena razsejana sela kalničkih plemića, koji po hrvatskom običaju od preko šest sto godinah kao slobodni, nezavisni župljani, pod svojim osobitom kalničkim županom sami sobom upravljahu». Jedna stara legenda o kalničkim šljivarima potaknula je Šenou da napiše djelo «Šljivari», a Mayera da napiše svoj povijesni roman «Mongoli u Hrvatskoj». Povijest je zabilježila da su Mongoli došli pod Veliki Kalnik u jesen 1241. godine. Kako ga nisu mogli osvojiti na juriš, odlučili su da dugotrajnom opsadom izgladne branitelje, predvođene junačkim knezom Filipom Bebekom. Glad i stalni napadi sve su ih više iscrpljivali. U najkritičnijim trenucima dolazi do izražaja ovdašnja mudrost i hrabrost. Tako nastaje legenda, koja zbori ovako:

«U tmini u noćnim satima, kada su mongolske straže drijemale i tako smanjile pozornost, neke ljudske sjene s granama na leđima, primicale su se zidinama grada. Na opće iznenađenje branitelja, koji su sve to promatrali s visokih kula, očekujući neku novu tatarsku podvalu, poletješe prema zidinama šljivove grane bogate plodom. Tada su shvatili da ih to narod hrani, podržava i pomaže. Ponovilo se to više puta. Sočne šljive pridigle su im snagu i na čuđenje Mongola, glad nije iscrpila branitelje grada. Stoga su Tatari odustali od daljnje opsade i krenuli dalje put Jadrana u potjeri za kraljem Belom IV. Kada su Mongoli doživjeli poraz na Grobničkom polju, kralj Bela IV, završava legenda, proglasio je  žitelje kalničkog kraja – plemenitašima, koje su ubrzo njihovi zavodnici, osobito križevački purgeri, podrugljivo nazivali – plemićima – šljivarima».